27. velj 2013.

Reaktivno ili proaktivno?


Reaktivno ponašanje je tipično ponašanje "žrtve" okolnosti, sudbine i proaktivnog ponašanja drugih, u kome se prepuštamo reakciji našeg sistema na već završenu stvar i situaciju u čijem kreiranju nismo učestvovali i za koju čvrsto vjerujemo da je ne možemo promijeniti niti uticati na nju. Takvo ponašanje je, uglavnom, posljedica lijenosti i nedostatka volje da nešto preduzmemo u životu i postanemo stvaralac, gdje se  pasivnim odnosom prema sebi odričemo od uloge kreatora. U pozadini takvog stava često stoji lični neuspjeh ili iskustvo koje nas je navelo da ostanemo ležati tamo gdje smo pali i stvorili uvjerenje da ne možemo dalje i bolje od toga. Na primjer, u potrazi za poslom dešavalo se da smo bili slabo plaćeni i vrednovani, na osnovu čega smo zaključili da mi "nikada" nećemo imati zadovoljavajući posao i zaključili da je krivac izvan nas - društvo, ljudi, politika i sl. koji nas onemogućavaju da dođemo do cilja. Odustajanjem od cilja nakon prvih nekoliko padova mi smo zauzeli reaktivan stav i stopili se sa masom onih koji njeguju slična uvjerenja. Uvijek smo spremni iznijeti mišljenje da u ovoj državi nešto ne valja, kako bismo opravdali vlastiti nedostatak ambicije i inicijative. Tako smo svoje talente ugušili i prepustili drugima da odlučuju o našem životu. Mi zaista posjedujemo ogroman kreativni kapacitet, ali talenti koje ne koristimo bivaju nam oduzeti. S druge strane, talenti koje koristimo, biće umnoženi i pojačani. Čuvena Isusova izreka glasi: "Ko ima, daće mu se, ko nema, uzeće mu se i ono što tima."


Ujutro, kada se probudimo, idemo na posao zato što "moramo" i vučemo se kao prebijeni, ispijamo prvu kafu i uglavnom obavljamo stvari po šablonu zato što tako "treba", ali nam nedostaje istinska motivacija da to zaista radimo iz ljubavi i potrebe da budemo stvaralac.   Reaktivno ponašanje nije plodonosno niti produktivno, već iscrpljujuće.

Proaktivna sila se kreće iznutra prema vani (oslobađa se iz centra), dok reaktivna sila stvara naboj prema unutra (opterećenje ide ka centru). Proaktivnost oslobađa kreativnu energiju, dok je reaktivnost pritiska i zagušuje. Ako neki izvođač (umjetnik) ima izuzetne vokalne sposobnosti, talenat, isti treba biti oslobođen, izražen prema vani, tek tada postaje "djelo". Međutim, talenat može biti zagušen i blokiran jakom tremom, ako  je izvođač svjestan publike i postane suviše reaktivan, gdje publika (spoljna okolnost) umjesto podsticaja djeluje kao  pritisak koji "vraća" talenat prema unutra. Publika (spoljna okolnost) je, zapravo, neutralna masa, dok mi sami sebe opstruiramo, a kao rezultat izostaje djelo. Reaktivnost u suštini ne ostavlja iza  sebe nikakvo djelo, ona suzbija stvaralačku moć. Djelo nastaje tek kada zajedno sa talentom učestvujemo u stvaranju, cijelim svojim bićem. Imamo masu talenata koji brzo padnu u zaborav, upravo iz razloga što nisu  dostigli zvjezdani nivo svoga bića, što se nisu uspeli do duha. Tako, imamo mnogo talenata, a malo "zvijezda".   

Da bismo bili stvaralac, trebamo biti proaktivni. Kako postati proaktivan, ako smo godinama izolovani i pasivni prema životu? Prije svega, trebamo znati da već imamo sve što nam je potrebno. Nećemo polaziti od pretpostavke da se trebaju ispuniti još neki uslovi da bismo "od narednog ponedjeljka" počeli nešto da praktikujemo, jer taj ponedjeljak nikada neće doći. Taj stav "od ponedjeljka sam na dijeti", "od ponedjeljka prestajem pušiti" ili "počinjem da trčim svaku noć" neće dati rezultat, jer nas ponovo usmjerava na očekivanje da nešto dođe spolja prema nama i da nas pokrene. Takvi projekti su osuđeni na propast.  Kaže se da svaki žir na stablu ima želju da jednog dana postane stablo, ali samo mali dio njih to i postigne. Žir treba dati klicu i povezati se sa zemljom da bi jednog dana postao stablo. Mnogi od njih to ne učine i zato sve ostaje na želji.  Tako i naš "ponedjeljak" neće  doći nama, dok mi ne krenemo prema njemu. Praktično, svi možemo isprobati metod koji će vrlo brzo dati rezultat. Aktivirajmo se na svim poljima, krenimo sa vježbama u svojoj kući, ne moramo se učlaniti u teretanu ili fitness klub. Možemo krenuti sa vježbama "pet tibetanaca" koje su izvrsne za otvaranje čakri i podizanje energije. Kontaktirajmo ljude koje smo zapostavili i čekali da oni nas nazovu, obnovimo rodbinske veze i odbacimo zamjeranja tipa "nije me se godinama sjetio,  neću ni ja njemu da se javljam", od partnera prestanimo očekivati da  se sjeti da nas pozove, kaže da nas voli, iznenadi za rođendan, već mi učinimo to što očekujemo, recimo svojoj majci ili djetetu da ih volimo, popijmo prijateljsku kafu s kolegicom na poslu bez ogovaranja i priče o tome kako je vrijeme loše,  učinimo da se u njihova srca useli vibracija ljubavi. Počnimo zahvaljivati,  u svemu možemo pronaći razlog za zahvalnost. Zavolimo svoj posao i pronađimo motivaciju u tome što smo sposobni da stvaramo, da učestvujemo, da budemo najbolji u onome što radimo - budimo najbolji trgovac, najbolji vozač, najbolji pekar, gledajmo  svoj posao očima umjetnika. Samo kada dajemo najbolje od sebe, tada smo aktivni učesnik i otvaraju nam se beskonačne mogućnosti. Proaktivnim ponašanjem doprinosimo oživotvorenju energije oko nas i postajemo magnet za ljude. Fizička aktivnost je izuzetno efikasno sredstvo za oslobađanje negativne misaone energije koja se spušta na fizički nivo i naše mišiće drži u zgrčenom i ukočenom stanju, a s vremenom nas počinje odvajati i izolovati od ostatka svijeta. Jer, zgrčeno tijelo  je poput stisnute šake. Opušteno tijelo je poput kapljice vode spojene sa okeanom, otvoreno poput cvijeta prema  svijetu. Kao što reče jedan mudrac, iz stisnute šake ne može ništa izaći niti u nju ući, sa otvorenom šakom  možemo i davati i primati.

22. velj 2013.

Misao je sjeme


Da li ste ikada primijetili da je neko drvo iznenada izraslo ispred vaše zgrade i onako se razgranalo iz čista mira? Ili se neko rodio iznenada, bez prethodnog začeća i boravka u majčinoj utrobi? Koliko uopšte učimo o univerzumu i njegovim zakonima kroz  ono što nas svakodnevno okružuje?

Znamo da je nemoguće da drvo naraste iznenada.  Proces njegovog rasta je vezan za sjeme koje boravi neko vrijeme u zemlji, pa se iz njega lagano razvija korijen, stablo, listovi.Čovjek se ne rađa iznenada, već se i on razvija iz svog sjemena, lagano i postepeno. Tako je i sa događajima u našem životu. Svaki događaj je plod nečega i nijedan se ne dešava iznenada, ma koliko to nama izgledalo tako. Svaki ima svoj dubok korijen, uzrok i sjeme iz koga je nikao. Pa i onaj najveći korov koji nikne ima  svog uzročnika, svoje sjeme. I da, korov je taj koji treba iščupati, jer se užasno brzo širi i ometa zdrave biljke da rastu. Šta je korov u našem životu, ako ne mržnja i strah.  Priroda oko nas šalje razne poruke. Sjeme je nevidljiva, duhovna pozadina svakog vidljivog oblika. 

Da li smo nekada posijali grašak u neobrađenoj njivi punoj korova, a da je iz njega ponikla prelijepa kokosova palma puna plodova?

Kako onda možemo očekivati da će iz našeg sjemena ambrozije, poniknuti čudo savršenog života punog ljubavi i blagostanja. To nije moguće čak ni u bajkama, jer su bajke tvrdoglavo ostale principijelne po pitanju "dobro se dobrim vraća", "što posiješ, to ćeš i požnjeti" i sl., jer zapravo u bajkama uvijek neki pošteni siromah u jednom trenutku, kao plod svog upornog poštenja, obrađujući zemlju da bi zaradio jedan groš, pronađe ćup pun zlata ili mu se pojavi vila koja ga opskrbi sa svime što je potrebno do kraja života. E nemojmo sada odmahnuti glavom i reći, ma to su bajke za djecu, ja moram da mrzim tu komšinicu iznad mene zato što mi baca smeće na balkon, kako mogu i pomisliti da je volim. A da li sam ja ikada toj komšinici uputila iskren i topao osmijeh i pozvala je na kafu, gdje se ona postidjela svoje bahatosti kada je osjetila  plemenitost u mojoj duši? Lako je biti ljubazan i sdračan kada se svi ponašaju u skladu sa našim očekivanjima. Ali, ako je neko loše postupio prema meni, a ja mu uzvratila još gore, onda nemam pravo reći da je on loš. Posmatramo stvari iz vlastitog ugla, a nikada ne odemo na suprotni ugao da osmotrimo sebe. 

Da se vratmo na sjeme.  Drvo često naraste onako, neplanski, gledano iz naše perspektive. Ima jedna priča o vrani koja je nosila orah u kljunu i isti je ispao u dimnjak, pa je je orah molio dimnjak da mu dopusti da boravi unutra kako ga vrana ne bi pojela, a onda je pronašao pukotinu, pustio klice u zemlju, pa je naraslo stablo  i porušilo dimnjak. Tako biva i sa nama. Mi nesvjesno prihvatimo neko sjeme, misao, dopustimo mu da boravi dovoljno dugo dok ne razvije korijenje, a onda naraste nešto "neočekivano" i poruši nas iznutra. Ako te korov-misli zamijenimo zdravim idejama i željama, a onda im pružimo dovoljno topline i ljubavi, da se razvijaju u jednoj čistoti duše, ako vodimo računa o svakoj suvišnoj "travki" i iskorijenimo je na vrijeme, ako njegujemo naš vrt, ako znamo šta smo posijali, onda možemo sa pravom očekivati pozitivan efekat. 

Dosta ljudi ima osjećaj da im je život mrtvo more, da im se ništa ne dešava godinama. To je zbog toga što biramo reaktivno ponašanje i prepuštamo da situacije određuju naše reakcije. Kao takvi, čekamo da budemo birani umjesto da biramo i predajemo drugima  mogućnost proaktivnog ponašanja, odnosno iniciijativu. Kod reaktivnog ponašanja obično je energetski nivo oslabljen, jer ne potrebuje skoro nikakvu energiju i s vremenom se energetski potencijal smanjuje a mi "odumiremo" i postajemo pasivni, a u pasivnom okruženju (bez vatre) nema života, jer nema dovoljno topline da se sjeme zagrije i proklija, pa tako naše želje ostaju samo mentalno hladne i beživotne iluzije. Nasuprot tome, ako biramo proaktivno ponašanje mi imamo veću mogućnost izbora, naše turbine su stalno u pogonu i  imamo dovoljno unutrašnje  topline da pokrenemo stvari sa mrtve tačke. 




21. velj 2013.

Kada nam željeno ne dolazi...



Zakon privlačnosti djeluje, to je čak i fizika dokazala. Ali, činjenica je da nekada ne privučemo ono što želimo. Zašto?

Evo jedna kratka priča:
Želimo privući putovanje na neku egzotičnu destinaciju. Učinili smo sve i došao je trenutak kada se užurbano krećemo ka aerodromu na avion koji polijeće tačno u 14:00 sati da nas odvede u zemlju iz snova. Odjednom, dešavaju se neka nepredviđena čuda, potpuni kolaps u saobraćaju i šansa da stignemo na avion je ravna nuli. Mi smo van pameti, izluđeni, pokušavamo iznaći zadnji atom napora da izdržimo i uporno trčimo prema aerodromu ali u jednom trenutku ugledamo svoj avion kako polijeće prema nebu. Odlazimo kući razočarani i srušeni poput neke stare kuće. Nakon par sati gledamo vijesti i čujemo da je avion kojim smo trebali letjeti pao u okean i da je svih 200 putnika izgubilo život. I šta onda radimo? Zahvaljujemo Bogu što nismo stigli na avion. U samo par sati naša svijest o Bogu poprima drugačije dimenzije, u jednom trenutku je "zaboravio na nas i iznevjerio nas", a u drugom trenutku smo mu neizmjerno zahvalni.

Nismo svjesni koliko je važno da u svim stvarima konsultujemo univerzalnu (Božiju) inteligenciju i da uvijek kada, imamo neku želju ili namjeru, uputimo molitvu Bogu da nam ispuni želju ali na način koji je za nas najbolji. Egoistična težnja da se ispuni tačno ono što mi mislimo da nam treba jeste samo produkt niže inteligencije (ega) i ne treba joj vjerovati, jer često se ispostavi da nam ispunjenje date želje nije donijelo nikakvu dobrobit. Takođe, kada ne dobijemo nešto što želimo, isto trebamo zahvaliti Bogu kao da smo dobili. Jer, odgovor u vidu neispunjenja određene želje jeste poruka iz sfere više inteligencije - ili željeno nije za nas, ili nismo dovoljno otvoreni da preuzmemo dar (prevelik je za nas). Ako smo, uprkos svemu, izrazili zahvalnost i neutralisali svoje nezadovoljstvo, ostali sretni i mirni iznutra, onda smo pokazali da smo dovoljno veliki i dar se može spustiti k nama. Trebamo znati da nas negativni osjećaji i sumnja u višu inteligenciju (svjetlost) udaljavaju i odvraćaju od cilja. Nekada smo tako blizu cilja i onda univerzum iskuša našu spremnost za neki dar, baci nam neki kamenčić na put, a mi učinimo takvu glupost da sve upropastimo. Ako smo izrazili povjerenje u svjetlost (Boga, univerzalnu inteligenciju), onda nema odstupanja, trebamo slijediti taj put i kada nam se najviše smrači pred očima tada će doći svjetlo. 

Često se ljudi pitaju zašto ne mogu da vizueliziraju neku situaciju za sebe. Nema tu puno mudrosti, to je zato što ne puštaju svjetlo unutra, na ugašenom televizoru vidimo samo mrak i nijedna scena se tu ne može prikazati. Moramo znati da nismo samodostatni i da ne možemo djelovati neovisno od ostatka univerzuma. Savremena fizika je dokazala da u svemiru ne postoji praznina i da prostor oko nas nije prazan već  predstavlja informaciono polje u  kome je sadržano svo znanje koje postoji. Greg Brejden je to polje nazvao  Božanskom matricom u kome se stvari materijalizuju prema tačno određenim zakonitostima, te da je osjećaj iz srca ono što stvara našu realnost. On tvrdi da srce ima 100 puta jače magnetno polje od mozga i da  preko njega i osjećaja koje ono emituje komuniciramo sa Božanskom matricom. Tako se i vizuelizacija ne sprovodi na mentalnom nivou, već na nivou osjećaja. Tek kada smo u stanju potpuno ući u određeni osjećaj, mi nemamo problem da stvorimo kakvu god želimo sliku na mentalnom ekranu. Na primjer, kada smo u stanju stvoriti osjećaj ugode koji imamo dok se sunčamo na plaži, nama uopšte nije problem vizuelizirati tu sliku i vidjeti sebe kako ležimo na pijesku i vidjeti palme, bambusove suncobrane itd. Mi smo u potpunosti preselili u tu sliku tek kada smo osjećajem u njoj. Bez toga, sve ostaje na nivou mašte i samo hladna, beživotna slika na mentalnom ekranu. Kada ne dopuštamo da svjetlo ljubavi prodre u naše srce i pomiješa se s nama, mi smo u stanju nepovjerenja,  vjerujemo samo  nekim svojim egoičkim silama koje nas drže odvojenim od  kvantne supe u kojoj se nalazi sve što nam je potrebno. 

Ali, mi nesvjesno dopuštamo da naše srce zauzimaju negativne emocije, tako može neka stara ljutnja ili mržnja prema osobi iz prošlosti da nas ometa u procesu realizacije stvarnosti koju priželjkujemo, jer sve što postoji u našem osjećajnom polju srca, koje se rasprostire oko 2,3 do 3,5 metara oko nas, utiče na našu stvarnost. Prostim riječima rečeno, zamislimo da te osjećaje pretočimo u riječi i da oko našeg srca struji kolo koje viče: mržnja, bijes, strah, netrpeljivost, ogorčenost, tuga, ljubomora, zavidnost, nezahvalnost, pohlepa, škrtost, a da se između redova provlači egoička vezanost za "svoje" dijete, svog partnera, svoju braću, svoje roditelje koju mi respondiramo kao "ljubav". Na kraju možemo reći, uh, pa naša stvarnost je još i dobra, zlatna, prezlatna - eto kolika je Božija ljubav prema nama - imamo sve što ne zaslužujemo i živimo na kredit, a još povrh toga dajemo sebi za pravo da tražimo nove pozajmice (želje). Zašto živjeti na kredit, kada možemo pustiti u svoje srce bezgraničnu ljubav koja će nam pomoći da imamo stvarnost koju želimo.


16. velj 2013.

Hram duše

Pieter Bruegel the Elder - The Tower of Babel - 1563. god.


Svete knjige poput Biblije, Kur'ana, Tore prepune su simboličkih i kodiranih poruka koje se ne mogu razumjeti bukvalnim čitanjem. Njihovu mudrost spoznajemo tek kada nam se otvore putevi razumijevanja "između redova" - putem desne hemisfere mozga. S druge strane, u realnom životu, stalno se susrećemo sa raznim knjigama, serijama i filmovima u kojima se uvijek pojavljuje jedan ili više likova koji su zli, pokvareni, suprotstavljaju se svjetlu istine i pozitivnih ljudskih osobina. Čitajući bajke, još kao malo dijete susrećemo se sa pojmom dobra i zla. 

Da li smo ikada pomislili da jedan dvorac iz bajke predstavlja nas, da su kralj i kraljica naš muški i ženski polaritet,  oči kojima posmatramo svijet, te da su sluge i dvorjani osobine unutar nas, sluge našeg karaktera koji nas čini ovim što jesmo. Ništa na svijetu nije slučajno, pa ni to da se sa ovakvim knjigama susrećemo još od najranijeg djetinjstva, dok se kasnije susrećemo sa nešto komplikovanijom lirikom, ali u pozadini uvijek stoji isto svjetlo projektora. Pepeljuga i njena zla maćeha utjelovljuju osobine koje se prepliću u svakom od nas,  opisujući ego kao zlo koje se suprotstavlja bezazlenoj ljepoti čiste duše. Djelujući iz ega, spremni smo postati zla maćeha svemu onome što nije naše, ma koliko u njemu bilo ljepote i plemenitosti, dok pokušavamo svoj ružnoći svoje oholosti na silu natuknuti elegantnu cipelicu koja mu ne priliči. 

Naše tijelo je hram naše duše (posuda), i ono je samo "grumen" zemlje koja bi bez udahnute duše bila beživotna i hladna. Duša je naš životni dah i mi se disanjem održavamo u kontaktu sa sveprožimajućim poljem univerzalne inteligencije, kada prestanemo disati, nastupa fizička smrt. To polje univerzalne inteligencije je slojevito i unutar njega različite kosmičke inteligencije miješaju svoje uticaje,  od  svjetla do tame. Smatra se da je u našem tijelu mozak centar inteligencije, međutim, on ne proizvodi informaciju, već samo predstavlja antenu koja posreduje između nas i izvora. Izvor informacije jeste univerzalna inteligencija, koja se može nazvati istina (svjetlo).

U našem hramu (posudi) se smjenjuju nijanse malignih i benignih uticaja, u zavisnosti od sluga kojima vjerujemo, tako će i primljena informacija kroz prizmu tih uticaja, kod svakog biti drugačije interpretirana. Čitanje knjiga ili gledanje serija nas privlači iz potrebe da se kroz identifikaciju sa nekim od likova približimo dominantnim osobinama karaktera, ali smo prepoznavanjem negativnih osobina u drugima priznali postojanje malignih ćelija u sebi samom. Svi ti karakteri su krhotine našeg ogledala i u svakom od njih mi vidimo neki fragment sebe. Mi smo skloni prepoznati i osuđivati negativnosti kod drugih., ali to ne doprinosi našem duhovnom razvoju. Tek kada smo sposobni u svakome prepoznati ono najbolje, možemo reći da smo spremni da se razvijamo i tako spojimo krhotine u cjelinu. Kada, na primjer, pročitamo neku tragičnu informaciju, trebamo se zapitati koji je naš odraz u njoj - kojim dijelom sebe smo učestvovali u tom ubistvu, gdje je naš sluga koji sudi, ubija i razapinje na križ. Samo raspeće Isusa Hrista (kao Božanskog principa) je šifrovana poruka u kojoj se kriju tri najveća  neprijatelja ljudske duše, tri izdajnika - Juda, Pilat i Kajfa su zapravo fundamentalni principi ega - demon želje, demon pameti i demon zle volje. Svi neprijateljski psihički   elementi su prikazani određenim likovima u bezvremenim svetim knjigama, koje nisu dio istorije, već žive ovdje i sada.  Babelov toranj (babilonska kula) kao metafora ljudskog ega, nastala iz pohlepe i želje da se dosegne nebo - božiji tron - u krajnjoj liniji opisuje zabludu čovjeka da može postati Bog i preuzeti njegov presto. Svaki naš babelov toranj predstavlja neodrživi princip i biće srušen munjom Božijeg gnjeva. Dokle god u sebi imamo prisutan građevinski materijal i sluge, mi ćemo biti u iskušenju da postanemo arhitekta vlastite propasti. A kao takvi, nismo u stanju biti zdrava karika društva ni porodice, već maligna ćelija kolektivnog kancera. Tako postajemo dio kritične (tamne) mase koja će u jednom trenutku prevagnuti nad svjetlom i tu leži naša krhotina ogledala koja  doprinosi zločinu. 

Mi smo rođeni nesavršeni (iskrivljeni), zadatak nam je ispraviti i pročistiti nesavršenostvo ljudskih osobina i svaku od njih pretvoriti u biser. Pogledajmo simboliku bisera - on je u početku zrno pijeska koje iritira  i muči školjku, ali znajući da ga nikako ne može izbaciti vani, školjka počinje da ga obrađuje i obavija sjajnom materijom. Ako uzmemo samo malo mudrosti od školjke, shvatićemo da sve naše iritantne i negativne osobine možemo učiniti dragocjenim zrnom bisera. Jer, zapravo, negativnosti i jesu iskušenja naše mudrosti, kaže se da "mirno more ne stvara sposobne mornare", lako je ploviti po mirnom moru, zato svakom od nas prije ili kasnije univerzum pošalje po neku oluju koja uzburka naše unutrašnje more i iskuša vjeru i čvrstinu puta kojim idemo. 

6. velj 2013.

Alhemija ljubavi


Tržište je prepuno bestselera obećavajućih naslova "tajne savršenog braka, "pet koraka do idealne veze", "sedam pravila za sreću" i sl.,  koje nude instant rješenja za savršen život  ali u praksi ne daju rezultat, jer instant recepti "obucite čipkasti veš", "uputite mu pogled pun divljenja", "budite puni samopouzdanja" i sl.  jesu načini zataškavanja stvarnog problema ali ne i njegovo rješenje. Poput uljepšavanja spoljašnje fasade objekta koji je iznutra u haotičnom stanju. Problem je, zapravo, mnogo kompleksniji.

U čemu je tajna propalih veza?
Vjerujem da svi iza sebe imamo bar jednu ili više propalih veza ili brakova u kojima smo vidjeli svoju budućnost koja se u trenutku srušila kao kula od karata.

Mi kao živo biće obitavamo u prostor-vremenu-materiji i podliježemo zakonitostima četiri elementa, zvijezda i sudbine,  ali uvijek imamo mogućnost rasta na "vertikalnom" odnosno duhovnom nivou, kada polako prestajemo posmatrati svijet samo materijalnim očima i slušati materijalnim ušima, i usvajamo duhovne dimenzije vida i sluha.

Kada se to desi,  kada pogledamo na svoj život iz malo šire i svobuhvatnije perspektive, mi uočavamo sebe kao jedinku sa svrhom. Upravo u toj duhovnoj dimenziji vida, sluha i razumijevanja mi otkrivamo svrhu koju ne možemo sagledati materijalnim vidom niti razumjeti logičkim umom.

Naša logika funkcioniše po principu "hiljadu zašto, hiljadu zato" i uvijek nastoji  svaku situaciju ogoliti do srži logičkog (matematičkog) shvatanja. Postoji izreka koja otprilike glasi  "tajna dosade leži u tome da se sve potpuno razotkrije i kaže", upravo takav je logički um, koji se stalno bavi kopanjem i prerađivanjem proživljenih iskustava. Prema Aristotelu, postoje tri vrste uma  - onaj zasnovan na znanju, um zasnovan na mišljenju i um zasnovan na fantaziji. Niti jedan nije dovoljno pouzdan u kvalifikaciji naših osjećaja, jer um je glavni ometač osjećaja u njihovom izvornom izrazu, i uvijek ih nastoji definisati i smjestiti u neki okvir. Um  ne dopušta da stvari jednostavno budu, u sadašnjem trenutku, takve kakve jesu. Sve su stvari savršene u  mikrotrenutku svog dešavanja, ne zato što se nama dopadaju ili ne dopadaju, već zato što imaju svrhu. Naš selektivni um ih razvrstava i analizira, pokušavajući  ih ispraviti ili promijeniti,  iskrivljujući njihovu savršenost i tako nas dovodi u stanje patnje, nezadovoljstva, nesposobnosti življenja u sadašnjosti koja je jedino izvjesna. 

Svi mi uglavnom nosimo iz ranog djetinjstva pečat uslovljenosti - nije nam usađen osjećaj da smo bezuslovno vrijedni ljubavi kakvi god da smo - lijepi, manje lijepi, dobri ili loši đaci, poslušni ili neposlušni. Tako smo naučeni da ljubavi dajemo okvir u koji je smještena kompozicija "dozvoljenih" oblika ponašanja koji potvrđuju njeno postojanje.  Takav "copy-paste" obrazac uslovljavanja prenosimo na naše ljubavne odnose gdje se u velikoj mjeri odnos svodi na obostrana očekivanja - da će partner učiniti tačno ono što mi svrstavamo u okvir ljubavi, sve što izlazi iz tog okvira, sugeriše nedostatak ljubavi. Gdje je smješten taj okvir "očekivanja"  u sklopu naše ličnosti i kojom energijom se hrani? Koji  to segment  želi potvrdu vrijednosti  i ovisan je o njoj? To je ego - lažna platforma izvornog JA, koji se vezuje za materijalnu stvarnost - moja kuća, moj automobil, moj partner, moje dijete, moj status, moj fizički izgled,  moji osjećaji. U kompoziciji tih lažnih slika ljubav propada kao pijesak kroz sito. Polazeći iz ega,  mi automatski postajemo podložni da se prilagođavamo partneru i ispunjavamo njegova očekivanja, očekujući zauzvrat da će i on nahraniti naš ego potvrdom da nas voli i da će napuniti naše emocionalne baterije. I onda se dešava jedna greška koju činimo sebi - dolazimo u situaciju da se dobro osjećamo samo kada smo u prisustvu partnera, a život bez njega postaje nezamisliv. 

Tako počinjemo da se bavimo partnerom, nastojeći da osiguramo što čvršće temelje veze i zapuštamo sebe. Najmanje radimo na sebi onda kada nam je dobro, kada smo opušteni.. Naša priroda je takva, da najbolje učimo onda kada se suočavamo sa problemima - kako otkloniti kamen spoticanja koji nam univerzum s vremena na vrijeme baci na put. A kamen spoticanja obično biva ono što je naš um oblikovao kao nešto preko čega "ne možemo preći" ili "što nikada ne bismo podnijeli", "nikada ne bismo oprostili"  i tako se univerzum "našali" s nama i dirne u ono za što smo se najviše vezali - izvuče jednu ciglu i sruši se cijeli zid koji smo sazidali. Obično možemo čuti fraze tipa "nikada mu ne bih oprostila da me prevari s drugom ženom", ili "da me bar prevario sa boljom od mene" - zamislite koliko ima posla na takvom egu - to je energetska zapušenost koja izaziva "otvaranje". Sile univerzuma su neumoljive u svom protoku - one će se ispoljiti kao blagi povjetarac ili kao uragan. Kada partner ima potrebu za trećom osobom, moramo znati da nije energetski usklađen s nama, da postoji kamen koji je "začepio" kanal,  bilo kakav napor ili pritisak da se nešto promijeni jeste dodatno krivljenje izvornog savršenstva trenutka. Takav "problem" je jedino rješiv prihvatanjem da tako jeste, da je to savršen odraz naše unutrašnjosti, ali ako se nismo obračunali s egom, to je neizvodljivo. Alhemija ljubavi jeste formula rastvaranja kamenca nakupljenog u našim ćelijama. Trebamo znati da svaka naša ćelija jeste odraz nas samih. Ako u ovom trenutku osjećamo mržnju - svaka naša ćelija odražava hemiju mržnje.  

Mnogi ulaze u partnerstvo iz straha od samoće. Zapitajmo se -  zar smo sebi tako loše društvo? Ne možemo imati istinsku vezu sa drugima sve dok nismo u stanju u potpunosti uživati u društvu samog sebe. Sve ostalo liči na bijeg od sebe, poslije čega slijedi vraćanje sebi, obično protiv naše volje.  Prvo treba biti u ljubavi sa sobom - to je ključ uspjeha - to će nas odvratiti od koračanja krivim putevima. Ogromna je razlika - ulaziti u odnose iz aspekta ljubavi ili iz aspekta ega. 

Čemu služe veze? Veze sa drugima su naše ogledalo u kome vidimo vlastiti odraz i učimo lekcije koje nas upućuju u pravcu rastvaranja  ega i putovanja ka višim nivoima svijesti. Gdje je ego zauzeo mjesto, tu nema mjesta za ljubav. Tako mi,odbacujući "pogrešne" partnere od sebe, mislimo da smo na vrijeme progledali i reagovali kako treba. To je zabluda, kvalifikacija našeg ega.  Pogrešni partneri ne postoje, isto kao što ne postoji pogrešan odraz u ogledalu - ako je partner pogrešan, isto tako smo mi pogrešni, krivotvoreni, iskrivljeni iznutra na način kako to partner manifestuje spolja.  Sama definicija "pogrešnog partnera" zapravo podrazumijeva stanje u kome nisu zadovoljena očekivanja našeg ega, nakon čega se mi povlačimo iz igre ne sluteći da smo preskočili nešto važno, a to je uvid u osobnu unutrašnjost - otkud zapravo nama takav partner, čime smo ga privukli. Ako je on emocionalno nedostupan, to je samo odraz naše vlastite zatvorenosti koja je vjerovatno posljedica odnosa sa ocem iz ranog djetinjstva. Kroz vezu sa emocionalno nedostupnim partnerom mi nastojimo da slomimo očevu aroganciju i zadovoljimo neutaženu želju za bliskošću i u takvoj vezi mi preuzimamo ulogu djeteta, a velika je vjerovatnoća da će se ponoviti isti oblik    povrijeđenosti i odbacivanja. Naš fizički razvoj ne podrazumijeva i emocionalni rast, već nas samo razvija u bolje glumce, oklopljene ljuskom, što jači ego - to smo društveno prihvatljiviji. Tako smo i razvili poriv za fasadiranjem stvari. 

Kada partner učini ono od čega strahujemo - prevari nas -  zašto se tada sruši naš svijet - većina ne bi znala da objasni.  Tu se zapravo ruši zid naših uvjerenja i neodrživih fantazija  uma koje su zapravo cijelo vrijeme smetnja za ljubav. Sve ono što je smetnja na putu ka izvoru - ego, fantazija, znanje, mišljenje -  sve se to mora srušiti. Ali, problem nastaje onda kada mi ne prepoznamo priliku, već preuzimamo patnju koju produžavamo unedogled. Najveći problem je oprostiti, te i dalje "voljeti" (iako se ne voli umom!) partnera koji nas je "povrijedio". Ali, izvor je uvijek sakriven najtežim kamenom i svjetlost izranja u trenutku kada se čini da je najveći mrak. Kada  se  riješimo fantazija uma i prepustimo jastvu koje je svuklo ogrtač ega, mi shvatamo da nema šta da nas boli niti vezuje za aspekte "prevare", "povrijeđenosti" i drugih kvalifikacija ega koji nema uvjete trajnog opstanka, jer je egu konstantno potrebno vezivanje za određeni aspekt vrijednosti i moći, što je zapravo čista negacija ljubavi. Zapravo, kad god nešto oprostimo, naš ego padne stepenicu niže, a naš spiritualni nivo poraste za stepenicu više, a to su stepenice koje nas udaljavaju od ega a približavaju ljubavi. Ako smo u stanju preći preko najvećeg iskušenja i "odgurati" kamen sa izvora, pronaći svjetlo u najvećem mraku,  mi jednostavno postajemo ljubav i gledamo je očima kojim ona posmatra nas.